U osnovi globalne metode je postupak takvog učenja čitanja gdje se predmet ili njegova slika, lice ili njegova slika, događaj ili njegova slika "spajaju" u svijest učenika, rječju ili rečenicom, ali se ne vrše analiza riječi na glasove-slova, već se ponavljanjem ona utvrđuje u svijesti kao misaona cjelina.
Npr. riječ lopta napiše se ispod slike lopte, zatim se razgovara o događajima u vezi sa loptom. Slika lopte se skloni, a ostaje riječ lopta koju djeca prepoznaju i ponavljaju.
Našem jeziku i pravopisu više odgovara ona metoda početnog opismenjavanja kojom se upoznaju svi glasovi i slova, gdje se uočavaju veze između glasova i njihovih odgovarajućih simbola (slova) i gdje se spajaju glasovi (foneme) i slova (grafeme) u strukturu riječi koje su nosioci smisaonog značenja, a takve mogućnosti sadrži glasovna analitičko sintetička metoda.
Globalna metoda može se povremeno koristiti naročito u pripremnom periodu za početno čitanje i pisanje. Međusobno povezane etape primjene globalne metode u nastavi početnog čitanja i pisanja su:
- Pokazivanje slike predmeta ili bića uz koju je njen naziv-riječ (KUĆA, LOPTA, ŠUMA, MIŠO, MACA, TANJA...). Prvo se posmatra slika, određuje se šta (ili ko) je to, a zatim se izgovara riječ. Tako učenik ima mogućnost da konkretizuje sadržaj riječi koja prati likovnu ilustraciju;
- Učiteljevo pisanje i izgovaranje riječi kao cjeline, što je prvi koraknjenog odvijanja od očogledno datog (konkretnog) sadržaja;
- Uklanjanje ilustracije (slike) jer su je učenici zapamtili. Uz njeno posredovanje zadržali su u pamćenju i riječ. Pred učenicima je samo riječ koju oni iznova čitaju i izgovaraju;
- Uklanjanje riječi kako bi se formiral predstava o njoj i zadržala do sljedeće eksplikacije. U spontanom razgovoru ponovo se pokazuje dotična riječ i provjerava da li je učenici prepoznaju kao globalnu jezičku strukturu.
Nema komentara:
Objavi komentar